PARADOKS – Pozorišna sala, ponedeljak, 26. mart 2007 u 20.00 sati

0

Nebojša Romčević, PARADOKS  – Pozorišna sala, ponedeljak, 26. mart 2007 u 20.00 sati
režija: Egon Savin
scenografija: Marija Kalabić
kostimografija: Bojana Nikitović
izbor muzike: Egon Savin*
asistent režije: Milijana Makević

*u predstavi korišćena muzika sa albuma:
Natacha Atlas / Diaspora i Dragoljub Đuričić / Ritam slobode

 

igraju:

Kata – Biljana Keskenović
Leka – Saša Torlaković
Super Beba – Dubravka Kovjanić
Ministar – David Tasić Daf
Bosa – Ivana V. Jovanović
Bora – Srđan Aleksić
Prvi momak demokrata – Dušan Jović
Drugi momak demokrata – Miljan Prljeta

"…Reditelj Egon Savin je, sa zavidnom veštinom, vodio glumce bukvalno po ivici zanrovskog noža i štedro, ali ne i nekontrolisano, vrteo snažan komički zamajac (predstava je, zaista, neodoljivo smešna), plasirajući istovremeno i sentimentalne i dirljive tonove. Komički mehanizam je na delu, u prvom redu, u postavci sporednih likova: glupih, prostih, gramzivih i servilnih komšija (Ivana V. Jovanovic i Srđan Aleksić), pokvarenog i lukavog Ministra za sve režime (David Tasić Daf), prostosrdačne pevaljke Super Bebe…
Spomenuti sentimentalni tonovi ostvareni su u postavci "naših": Leke koji je bio, u tumečenju Saše Torlakovića, poniženi, kukavni i plašljivi stvor i, pre svih drugih, Kate koju je Biljana Keskenović donela kao rezigniranu, zapuštenu, ali još uvek negde prpošnu i gordu bivšu intelektualku. Tragikomična faktura ovih likova ostvarena je uz naglašenu glumačku disciplinu i čvrst rediteljski koncept, koji je, u cilju građenja takvog štimunga, koristio sve mogućnosti teksta, pa i više od toga – nudio neka originalna scenska rešenja na granici komedije apsurda…"

Ivan Medenica, Vreme

 

Paradoks posle pet godina u kojima se desilo ono što se desilo i dešava ono što se dešava, nešto je dobio, a nešto izgubio. Izgubio je proročki atribut; on više nije komad koji upozorava šta se može desiti u "postrevolucionarnom" razdoblju, jer se to, na šta je komad upozoravao, i desilo, samo u još gadnijem i prljavijem vidu. Kvalitet koji je komad dobio s vremenom je izdvajanje uloge intelektualaca, koji su, u vreme kada je komad nastajao, imali moje simpatije, ili makar razumevanje; oni su u međuvremenu ostali bez alibija. Srpski intelektualac se pokazao kao najbednija društvena kategorija i to ne u socijalnom, već u moralnom smislu. On više ne raspolaže ni ozbiljnim znanjem, ni etičkim stavom, niti ima svoje mesto u društvu koje bi ga činilo neophodnim. Kako reče jedan moj prijatelj, šofer: "Kada bi sve vas profesore, glumce i ostale, danas pobili, godinu dana niko ne bi primetio da vas nema." Tada, kada sam pisao komad, verovao sam da je krivo društvo, a danas sam siguran da su krivi intelektualci sami, koji su od sebe napravili šesti prst na rukavici: dakle potpuno nekoristan, inertan, bezidejni skup osoba s diplomom, izgubljenih u vremenu.
Svakako, u našem društvu nema nevine društvene grupe. Svako grabi svoje parče trulog mesa, kao da se čeka nekakav skori, užasni kraj svega.

Nebojša Romčević

Previous articleVisiting Program Inicijative mladih za ljudska prava
Next articleEast-East program – Povezivanje srodnih organizacija iz zemalja JI Europe