Home [zabavnik] Dok nekom ne mortalitet, drugom ne natalitet

Dok nekom ne mortalitet, drugom ne natalitet

82
0

 Zašto odavde najsposobniji i najpošteniji kadrovi bježe?
Zašto 90 posto mladih mašta da ode u inostranstvo?
Zašto odbijaju da ovdje rade u struci, a tamo negdje hoće da rade bilo šta? Jednostavno. Završiš faks i zaposliš se ovdje, ali od tih para ne možeš da plaćaš najam stana i da preživiš. Plata je premala. Ako je najam garsonijere mjesečno 250 evra, i treba ti za golo preživljavanje još 400 evra, dakle, minimalna plata bi morala biti 650 evra. A da li je? Cijene su evropske, troškovi života evropski, plata to jednostavno ne pokriva. Škrtost veleposjednika i gazda uvijek je bila ista, samo je radnička odlučnost mogla da se izbori za veće nadnice.

Mladi kadrovi su prinuđeni da čame po stanovima sa ostarelim roditeljima.

Roditelji, stasali u socijalizmu, bez ikakvog sluha sa potrebe djece i neumitne tržišne mehanizme, sebični i bandoglavi, uz dužnu čast rijetkim izuzecima, ni ne pomišljaju da zamjene stan za dva manja, misleći da je sada isto kao nekada.

Djeca, bez para da žive sami, stiješnjeni pod roditeljskim krovom, prvo potajno, a onda i naglas priželjkuju da im roditelji umru što prije, ne bi li najzad postali domaćini.

Ta perverzna simbioza u kojoj roditelji sladostrasno uživaju u činjenici da njihova djeca „ne mogu da se snađu”, dok djeca, zapravo već ostareli ljudi, čuče kod roditelja jer jednostavno nemaju dovoljno para dubinski ruinira društvo i direktno proizvodi pad nataliteta.

Rijetki se odvaže da se ožene i dovedu „snaju” kući na milost i nemilost „svekrve”.

Djeca se u tom ambijentu nerado rađaju. A i kad se rode, atmosfera u kući nije ružičasta.

Beograd je pun četrdesetogodišnjaka koji još misle da su djeca, jer žive sa roditeljima.

Sjede kući, gledaju u oca i staramajku, mjerkajući kvadrate priželjkuju im skoru smrt.

Ali, ne lezi vraže, starine su živjele u bezbrižnom socijalizmu, bez stresa i jurnjave za parama, ne bi me čudilo da u svojoj sebičnosti nadžive sopstvenu djecu.

„Djeca” koja su malo ambicioznija, svjesnija, samostalnija, bježe u inostranstvo.

Jasno im je da bilo gdje, ako rade bilo šta, mogu da plaćaju sebi stan i da prežive.

Možda je rješenje da se za tržište počnu praviti garsonijere, mali stančići koji bi bili jeftini za iznajmljivanje, uz naravno neophodno povećanje plata, da bi finansijska konstrukcija mogla nekako da se zatvori.

Ipak, novopečeni kapitalisti, zbog činjenice da ne postoji nikakva sindikalna svijest i sposobnost organizovanja u cilju zaštite radničkih interesa, dijele radničkoj klasi sitniš i, naravno, skupljaju kajmak.

Šta mislite, kako je moguće da neko postane toliko bogat za tako kratko vrijeme? Sposobnost? Ma ’ajte molim vas.

Država proganja burekdžinice, obućarske i bravarske radnje za neizdat fiskalni račun, ali najveći teškaši, teški stotine miliona evra, nikom ne polažu račune, njihovo carstvo je neprikosnoveno, a blago se gomila bez blama i straha.

Da li je država svjesna da se upravo u slamaricama najbogatijih krije novac namjenjen socijalnim programima?

U suprotnom, mi nismo društvo socijalne pravde, mi smo nemilosrdna tržišna džungla južnoameričkog tipa. Socijalne razlike su među najvećim u svijetu.

Brutalnost se prelila u porodicu. Djeca roditeljima žele smrt ne bi li se dokopali krova nad glavom. Roditelji djeci žele da se nikada ne snađu, ne bi li ih imali kao sluge do kraja života.

Cvjeta samo industrija abortusa.

Rambo Amadeus

Izvor: Politika