Home Pozorište PARADOKS – Pozorišna sala, ponedeljak, 26. mart 2007 u 20.00 sati

PARADOKS – Pozorišna sala, ponedeljak, 26. mart 2007 u 20.00 sati

52
0

Nebojša Romčević, PARADOKS  – Pozorišna sala, ponedeljak, 26. mart 2007 u 20.00 sati
režija: Egon Savin
scenografija: Marija Kalabić
kostimografija: Bojana Nikitović
izbor muzike: Egon Savin*
asistent režije: Milijana Makević

*u predstavi korišćena muzika sa albuma:
Natacha Atlas / Diaspora i Dragoljub Đuričić / Ritam slobode

 

igraju:

Kata – Biljana Keskenović
Leka – Saša Torlaković
Super Beba – Dubravka Kovjanić
Ministar – David Tasić Daf
Bosa – Ivana V. Jovanović
Bora – Srđan Aleksić
Prvi momak demokrata – Dušan Jović
Drugi momak demokrata – Miljan Prljeta

"…Reditelj Egon Savin je, sa zavidnom veštinom, vodio glumce bukvalno po ivici zanrovskog noža i štedro, ali ne i nekontrolisano, vrteo snažan komički zamajac (predstava je, zaista, neodoljivo smešna), plasirajući istovremeno i sentimentalne i dirljive tonove. Komički mehanizam je na delu, u prvom redu, u postavci sporednih likova: glupih, prostih, gramzivih i servilnih komšija (Ivana V. Jovanovic i Srđan Aleksić), pokvarenog i lukavog Ministra za sve režime (David Tasić Daf), prostosrdačne pevaljke Super Bebe…
Spomenuti sentimentalni tonovi ostvareni su u postavci "naših": Leke koji je bio, u tumečenju Saše Torlakovića, poniženi, kukavni i plašljivi stvor i, pre svih drugih, Kate koju je Biljana Keskenović donela kao rezigniranu, zapuštenu, ali još uvek negde prpošnu i gordu bivšu intelektualku. Tragikomična faktura ovih likova ostvarena je uz naglašenu glumačku disciplinu i čvrst rediteljski koncept, koji je, u cilju građenja takvog štimunga, koristio sve mogućnosti teksta, pa i više od toga – nudio neka originalna scenska rešenja na granici komedije apsurda…"

Ivan Medenica, Vreme

 

Paradoks posle pet godina u kojima se desilo ono što se desilo i dešava ono što se dešava, nešto je dobio, a nešto izgubio. Izgubio je proročki atribut; on više nije komad koji upozorava šta se može desiti u "postrevolucionarnom" razdoblju, jer se to, na šta je komad upozoravao, i desilo, samo u još gadnijem i prljavijem vidu. Kvalitet koji je komad dobio s vremenom je izdvajanje uloge intelektualaca, koji su, u vreme kada je komad nastajao, imali moje simpatije, ili makar razumevanje; oni su u međuvremenu ostali bez alibija. Srpski intelektualac se pokazao kao najbednija društvena kategorija i to ne u socijalnom, već u moralnom smislu. On više ne raspolaže ni ozbiljnim znanjem, ni etičkim stavom, niti ima svoje mesto u društvu koje bi ga činilo neophodnim. Kako reče jedan moj prijatelj, šofer: "Kada bi sve vas profesore, glumce i ostale, danas pobili, godinu dana niko ne bi primetio da vas nema." Tada, kada sam pisao komad, verovao sam da je krivo društvo, a danas sam siguran da su krivi intelektualci sami, koji su od sebe napravili šesti prst na rukavici: dakle potpuno nekoristan, inertan, bezidejni skup osoba s diplomom, izgubljenih u vremenu.
Svakako, u našem društvu nema nevine društvene grupe. Svako grabi svoje parče trulog mesa, kao da se čeka nekakav skori, užasni kraj svega.

Nebojša Romčević