školskog poslužitelja i majke Katarine, iako kršten po rimokatoličkom obredu, najveći deo svog života izjašnjavao se kao Srbin.
Detinjstvo je proveo u Višegradu, gde je završio osnovnu školu, a u Sarajevu Veliku gimnaziju. Slovensku književnost i istoriju studirao je na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gde je 1924. godine doktorirao na temu "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine".
Odrastanje u sredini u kojoj su pečat utisnula dva carstva ostavilo je snažan uticaj na Andrića i njegovo delo.
Istorijski je promišljao i literarno oblikovao taj svet, a istorija je i njega stavljala na iskušenja.
U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik "Mlade Bosne" i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti.
Prvu pesmu – "U sumrak" objavio je 1911. godine.
Po izbijanju Prvog svetskog rata, koji ga je zatekao u Krakovu, vraća se u zemlju i odmah biva uhapšen i odveden prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu, u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine.
Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku s robije, ondašnje vlasti određuju mu kućni pritvor u Ovčarevu, u kojem ostaje sve do leta 1917. godine.
Nakon formiranja zajedničke države Srba Hrvata i Slovenaca, 1920. godine krenula je njegova uspešna diplomatska karijera, tokom koje je službovao u Vatikanu, Bukureštu, Trstu, Gracu, Marseju, Parizu, Madridu, Ženevi, objavljujući zbirku pesama u prozi "Nemiri" i pripovetke "Ćorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi", "Most na Žepi", "Jelena, žena koje nema"…
Uoči Drugog svetskog rata – 1939. godine, zbog neslaganja sa politikom vlasti u Beogradu, napustio je ambasadorsko mesto u Berlinu, vratio se u Beograd i posvetio pisanju.
Tokom rata je živeo povučeno u stanu na Zelenom vencu, pišući, ali ne objavljujući "Na Drini ćupriju", "Travaničku hroniku", "Gospođicu", dela koja će kasnije doživeti svetsku slavu.
Kritičari će reći da u krugu njegovih dela leži ceo naš svet, sve što je svesno i podsvesno doživeo čovek Bosne i Balkana i da se svi putevi tih sudbina sreću, u "Eks Pontu", "Putu Alije Đerzeleza", "Na Drini ćupriji", "Travničkoj hronici", "Prokletoj avliji", "Znakovima pored puta"…
Birajući između njegovih dela i dela engleskih pisaca Lorensa Darela i Greema Grina, Italijana Alberta Moravije i Amerikanca Džona Štajnbeka, 26. oktobra 1961. godine Komitet za Nobelovu nagradu je odlučio da to veliko priznanje pripadne Andriću za delo "Na Drini ćuprija".
Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije i te godine štampao roman "Prokleta avlija".
Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.
O sopstvenom životu je zapisao: "Čini mi se da kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale".